|
|
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Podsjeti me što to bješe ljubav...i bar na tren biti zaljubljen...
...Ekipa...
..Chuchy...
..Žalosna..
..Matija..
KADA JEDNOM OVOM ZAFALIM SE TILU
Kada jednom ovom zafalim se tilu
Šta je cili život snilo kraj tebe
Pusti nek' te ova pisma otme bolu
I polako razdili me od tebe
Kad me jednom noć ne isprati u zoru
Kad me tvoji poljupci ne probude
Pusti jugu neka prospe me po moru
Neću suze i po dobru pamti me
Pusti nek' te ova pisma otme bolu
I polako razdili me od tebe
Kad me jednom noć ne isprati u zoru
Kad me tvoji poljupci ne probude
Pusti jugu neka prospe me po moru
Neću suze i po dobru pamti me
Kada jednom ovom zafalim se tilu
Nesto cudno,
Ko događaj nejasno
U meni topi nadu…
Nju koja je moje umorne i sklopljene oci
Ispirala smeđom bojom kestena,
al promijenile se slike proslosti…
Promijenila se boja osjecaja koji ispiru moje oci..
Crna…crna kao odbacivanje ispiruci ih
Ostavlja tragove kao spomenike
na licu porculanske lutke
koja vođena zvukom vjetra
pokušava otvoriti oci..a
Otkucaji mog srca
izmjenjuju se kao
koraci ponocnog šetaca
na mokrom asfaltu...
Šetaca u kojem, kao u iskrivljenom zrcalu,
vidim sebe dok izgubljen u mislima
luta udišuci mrak...
..ili možda tugu
koja ga nepodnošljivo guši,
a mora disati...
Pa makar i posljednji put
susprežuci suze
Htjela bih samo udanuti....
pssst....
Dal čuješ tišniu u meni?
Nema boli, straha, a ni sreće..
I dok pokušajima leptirskim ticalima
gužvam komade stakla u želji da
razbijem tišinu, mrak...
I taman kad začujem zvuke sreće
moja su krila ranjena...
Kraj sna..
Ostaje tišina i izobličene emocije..
Žudim za ticalima koja će
razbiti ostatak stakla,
bez ranjenih krila i boli,
Ticala koja će zvucima sreće
ubiti tišinu..
..
...
pssst..još uvijek čujem tišinu....
Sklopi oči kad zaželiš da me vidiš
jer ako me stvarno voliš
tada samo sklopi oči
i ne brini ja ću doći.
Sklopi oči kad god utjeha ti treba
a nje nema ni sa zemlje ni sa neba
tada samo sklopi oči
i ne brini ja ću doći.
Sklopi oči kad si tužna
i kad plačeš u samoći
tada samo sklopi oči
i ne brini ja ću doći.
Ako jednom ipak kreneš
s nekim drugim tražit sreću
uzalud ćeš oči sklapat
i uzalud ćeš mene zvati.
Jer kad jednom ipak kreneš
s nekim drugim tražit sreću
znaj da više, nikad više
ja ti doći neću.
Sklopi oči kad zaželiš da me vidiš
jer ako me stvarno voliš
tada samo sklopi oći
i ne brini ja ću doći.
UTJEHA KOSE
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primjećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići...
Zatim dolazi do neizbježne, tektonske promjene, i ja otrivam da doista jesam otac. Ja sam otac tog djeteta. Naginjem se iznad njezina nepomičnog tijela u onoj uličici, pokušavam ispraviti njezine krvlju umrljane prste u njihov prirodni oblik, ali mrtvačka ukočenost ih je zaledila u pandže koje pucaju kao ledene sige dok ih potežem, pa naglo ustuknem, ali prekasno je,netko već vrišti..A glava joj je bila tako zabačena i...i što još? Sivomodre usnice. I sivosmeđe oči, koje su netremice promatrale uličicu, kao da prate kretanje njezine nedavno otišle duše.
Dva policajca stajala su svaki s jedne strane tijela. Blagoglagoljivi, radosni momci u frakovima i cilindrima s posebnim pojačanjem, možda su čekali neku drugu vrstu pojačanja, a možda su samo besposleno stajali, možda su bili zaokupljeni poslom ili im je bilo tako dosadno da su dopustili društvo, čak i ako si to društvo bilo ti, nijem ,sagnut kako bi proučio nepokriveno obličje na pločniku. Njihovo se tapšanje poput pjene smjestilo na tvoj zatiljak..
- Čudno je, međutim, da je vrat čist.
- Stotinu naprama jedan da je upotrijebljen jastuk.
- Ma daj, a krv na rukama? Od opiranja jastuku? Ne budi glup.
- Vidi tko koga naziva glupim.
I prije si vidio tijela neznanaca, ali nikad se do sad nisi zaustavio. Zašto bi ovo bilo drukčije? I čemu ovaj nježan, poman pogled? Tvoje oči upijaju, prljave crne čarape (poderane i zakrvavljene oko stopala), nabore crne vunene suknje, razderanu podsuknju. Lice: bijelo kao šećer, a sve je na njemu bilo širom rastvoreno kao prozori na zidnom satu s kukavicom, usta, oči, čak i nosnice, sve rašireno do najveće moguće mjere.
I još nešto. Četverokut kože na mjestu gdje joj je rukav haljine bio razderan, a korz taj otvor, najneobičniji prizor, neobično naglašen na svijetlu plinske svjetiljke. Nije to bila tetovaža, ništa tako blago. Bilo je to žig- koža nije bila obojana, nego posuta mjehurićima, spaljena, kao slabina džersejske krave. I što je tamo pisalo? Jedno slovo, samo to, promjera četiri centimetra....
Nitko ne zaslužuje naše suze, a onaj tko ih zaslužuje nikad nas ne bi rasplakao..
Bjelina praznog papira vapi za mojim mislima...
a one lutaju negdje daleko..
Sunce baca zadnje boje suncokreta iz svoje palete,
al nisu od pomoci mojim izgubljenim mislima..
Mislima koje lutaju trazeci tvoj pogled..
Misima koje lutaju osluskujuci tvoj smijeh..
Mislima koje su stopljene s prostorom u kojem ti dišeš...
....njima koje su stopljene s tobom...
Kad prolazi pokraj prozora mojih
u mracnoj noci
dok se mjesec gubi iza nakupina guste magle,
a zrakom se siri miris voska...
Tad stane..baš tu..
polako odgrne baršunastu crnu zavjesu,
ponekad je vidim, ponekad ne,
al osjetim u taj tren
u svakom kutu tjesne sobe
hladan i mračan dah njen..
Ne ostaje dugo..
Kad vidi suze zadovoljno ode..
polako, bez koraka..u tišini..
I kad se mjesec vrati nje više nema...
al znam..
vratit ce se..
jer vidjeh joj krvave tragove u daljini...
